Sada sam najbrzi u Srbiji i mogu priznati da nije bas neki poseban osecaj.
Mnogo je lepsi osecaj kada sam na domak neke medalje, pa se stalno trudim da treniram, uzivam i mastam kako moze biti lepo i slavno kada se osvoji medalje.
Taj period je u stvari zivot. Smisao zivota je borba za neka dostignuca.
A biti prvi, nista, nikakve posebne prednosti ne donosi, sem opasnosti da na sledecem takmicenju me neko prestigne pa da onda izgubim volju da treniram.